Muay thai ili tajlandski boks je borilačka vještina stara više od 1000 godina, koja u borbi koristi udarce nogama i rukama. Stari manuskripti govore o 9 osnovnih oružija tajlandskog boksa: glava, šake, laktovi, koljena i stopala. Moderni muay thai kako amaterski tako i profesionalni zabranjuje udarce glavom dok se kod tradicionalnih muay thai borbi na nekim od državnih thai praznika ipak dozvoljava natjecanje sa svih 9 oružija i bez upotrebe rukavica.

Thai oldPovijest tajlandskog boksa isprepliće se sa seobom plemena Thai      (u prijevodu – slobodni) u 12. i 13. stoljeću naše ere iz pokrajina    Kjang-Si, Secuan i Hubei na jugu Kine u današnje područje    Tajlanda. Seoba je bila osobito intenzivna u 13. stoljeću pod  pritiskom mongolskih horda sa sjevera.

Neki izvori zato pretpostavljaju da tajlandski boks vuče korijene iz   kineskog boksa (kung-fu), ali da je kasnije pretrpio znatne izmjene.   Postoje također mišljenja da je tajlandski boks nastao u toku neprestanih borbi Tajlanđana sa susjednim Burmancima, Kmerima      i Vijetnamcima, što se čini vjerojatnijom pretpostavkom, budući   da  je potreba za ratničkom vještinom u tom burnom razdoblju  tajlandske povijesti bila najveća. Muay thai bio je prvobitno ukomponiran u takozvane “maya” vještine (ratničke vještine): mačevanje (“fan dabb” s dva kratka mača), jahanje, rukovanje kopljem, lukom i strijelom itd.
Tajlandski boks bio je tada predmet u svim školama, kao i dio vojničke obuke. U to vrijeme nisu postojale težinske kategorije ili runde. Borbe su bile veoma surove. Borci su nastupali bosonogi, na rukama su nosili bandaže od konoplje ili pamuka, a štitnik za genitalije bio je izraden od ljuske kokosovog oraha ili od ljušture tropske školjke. Dopuštene su bile sve vrste udaraca rukama i nogama uz svega par ograničenja. Metode treninga između ostalog su sadržavale i udaranje u palmino drvo u svrhu jačanja šaka i nogu, trčanja na velike udaljenosti, treniranje u vodi, penjanje na palmino drvo, udaranje i izbjegavanje limuna na konopcu itd. Obavezna je bila specijalna ishrana, uglavnom vegetarijanska.

C-Thai-Boxing2tat1Nakon Drugoga svjetskog rata tajlandski boks doživio je velike promjene. Modifikacija pravila uz uvođenje rukavica, pretvorila ga je u atraktivan borilački sport, a mnogi se njime bave i u svrhu samoodbrane ili rekreacije. Tajlanđani su veoma ponosni na svoj tradicionalni sport. Njegova popularnost može se uspoređivati s nogometom u Europi ili ragbijem u Americi. Gotovo svaki muški stanovnik Tajlanda upoznat je barem s osnovama ovog sporta. Za razliku od karatea ili kung-fua udarci se u meču zadaju punom snagom i bez zadržavanja. I danas borci kao nekad nastupaju bosonogi, ali na rukama nose boksačke rukavice. Osim šakama dopušteni su udarci laktima, koljenima i stopalima, također i određena bacanja protivnika, dok je udaranje protivnika na podu zabranjeno. Forme ili tzv. kate ne postoje u tajlandskom boksu. Fokus, kretanje i refleksi razvijaju se konstantnim sparingom, te udaranjem u vreće i fokusere. Za vrijeme sparinga nosi se zaštitna oprema radi izbjegavanja nepotrebnih ozljeda. Uz ovakav način treninga nije teško shvatiti zašto su Tajlanđani gotovo uvijek pobjeđivali u susretima s protivnicima iz ostalih borilačkih vještina. Posebno obilježje i draž tajlandskom boksu daje muzika koja svira za vrijeme meča, te tradicionalni ritual (Wai Khru) koji borci izvode prije početka borbe.
Ukoliko želite saznati više o ovoj borilačkoj vještini, predstavljamo vam i knjigu Muay Thai The Art Of Fighting, koju možete preuzeti ovdje.