Često se susrećemo sa terminom ”oporavak”, i često imamo površan rezon i shvatanje značenja i značaja oporavka sportiste nakon treninga ili takmičenja. Šta bi ustvari bio ”oporavak”? Suština oporavka je da se sportista za što kraće vrijeme, uz određene principe i sredstva oporavka, što brže pripremi za sljedeći stres. (Stres je termin koji se često u kineziološkoj terminologiji koristi kao sinonim za fizički napor koji može biti trening, takmičenje, rekreacija i sl.) Kako bi se postigli što bolji rezultati u sportu, glavna tendencija u sportskoj pripremi jeste povećanje volumena i kapaciteta rada i što duže odgađanje sportskog umora. Ispravan i optimalan oporavak od fizičke aktivnosti priprema sportistu u što kraćem vremenu za idući napor: ubrzava regeneraciju organa i fizioloških sistema organizma, omogućuje veću efikasnost pozitivnih adaptacijskih promjena i na taj način smanjuje mogućnost pretreniranosti koja je itekako neželjena pojava kod kontinuirane fizičke aktivnosti. Umor bi se mogao definisati kao tjelesna reakcija na produženu fizičku aktivnost koja umanjuje efikansost lokomotornog sistema i svih ostalih organskih sistema za efikasno izvođenje zadatih fizičkih radnji. Upravo je glavni cilj sredstava oporavka sportiste da što više produži obim rada i da što više odgodi pojavu umora. Oporavak počinje odmah nakon prekida rada ili smanjenja intenziteta aktivnosti. Ukoliko želimo dobro da isplaniramo oporavak sportiste i da ga što prije pripremimo za sljedeću aktivnost moramo u obzir uzeti nekoliko faktora koji će utjecati pozitivno ili negativno na sami tok oporavka, a to su: dob sportiste, spol, tip mišićnog vlakna koji se aktivira tokom aktivnosti (da li je dugotrajna ili kratkotrajna aktivnost), tip energetskog sistema koji se aktivira (aerobni, anaerobni ili aerobno-anaerobni), psihološki faktori, faktori okoline itd. Već smo spomenuli da oporavak počinje odmah po svršetku tjelesne aktivnosti, a da bismo ubrzali taj proces oporavka možemo koristiti i neka sredstva koja se nazivaju ergogena sredstva, a mogu se podijeliti na dozvoljena i nedozvoljena ergogena sredstva. Naravno, prirodna prehrana je ključni faktor oporavka, i oporavak će početi unosom nutrijenata putem planiranog prirodnog obroka, ali da bi se ubrzao taj proces mogu se koristiti i farmakološka sredstva, a mi ćemo se u nastavku fokusirati na dozvoljena farmakološka sredstva oporavka. Rehidratacija Rehidratacija se slobodno može smatrati osnovnim sredstvom oporavka kojem treba pristupiti odmah nakon završetka tjelesne aktivnosti. Značajno smanjenje tjelesne tečnosti je uslovljena obimnim znojenjem tokom aktivnosti, i dehidratacija za sobom povlači niz negativnih efekata i smanjuje efektivnost tijela i tjelesnih sistema. Osnovna negativnost koju uzrokuje znojenje jeste povećanje tjelesne temperature. Osim gubitka vode, organizam znojenjem gubi i različite minerale kao što su: K, Na, Cl, Mg itd. Upravo iz ovih razloga najbitnije je unijeti određenu količinu tečnosti (najčešće vode) kako bi se nadoknadila izgubljena tečnost i pokrenuo proces vraćanja homeostaze tijela. Normalni dnevni unos vode varira između 2 do 2.5 litra u zimskom periodu, a u ljetnom i do 3.5 litra. Sprovođenjem fizioloških istraživanja došlo se do zaključka da je prosječni gubitak tjelesne tečnosti (u zavisnosti od aktivnosti) između 0.5 i 1.2 litra po satu, a u ekstremnim toplotnim uslovima i do 2 litra. (S.Mačković ”Sportska medicina i biomedicinski aspekti sporta-Tuzla 2012.) Ugljikohidrati Ugljikohidrati su osnovna energetska supstanca za sve tjelesne aktivnosti i ugljikohidrati se najbrže istroše od svih energetskih rezervi odgovornih za tjelesnu aktivnost. Često ćemo na atletskim takmičenjima vidjeti kako trkači na duge pruge ili biciklisti tokom takmičarske izvedbe uzimaju određena pića. To su pića bogata ugljikohidratima koji će im instantno obezbijediti dodatnu energiju za nastavak sportske izvedbe. Nedostatak UH će dramatično smanjiti sportske performanse i jako brzo će iscrpiti sportistu. Kod punjenja ugljikohidratima jako je bitno obratiti na količinu koja se unosi, jer pretjeran unos također može smanjiti efikasnost obzirom da tjelesni depoi za UH nisu u mogućnosti da pohrane neograničenu količinu. Sav neiskorišteni višak UH tijelo će pohraniti u masti. Unos UH uveliko zavisi od aktivnosti kojom se sportista bavi. Iako se UH mogu unositi tokom same izvedbe, ipak se češće unose na pauzama (npr. fudbalske utakmice) ili na kraju izvedbe kako bi se što prije nadoknadila izgubljena količina istih. Ugljikohidrati se dijele na proste i složene (kompleksne). Izravno poslije tjelesne aktivnosti se unose prosti UH jer će oni u narednih 15ak minuta nakon unosa naći put do svog depoa u tijelu i tako nadoknaditi izgubljeno. Kompleksnim UH treba duže vremena da se razgrade, tako da se oni unose otprilike sat do sat i pol prije izvedbe kako bi se što sporije razgrađivali i tako što duže obezbijedili energiju. Složeni UH se nalaze u žitaricama (ječam, zob, heljda, riža) i u nekom povrću (krompir), a jednostavni UH su sastavni dio voća (fruktoza). Kreatin Kreatin je jedinjenje koje se prirodno nalazi u organizmu i koje je sastavljeno od aminokiselina arginina, glicina i metioina. Vezuje se sa fosforom i gradi fosfokreatin koji služi kao rezerva za održavanje rezervi adenozin-trifosfata (ATP) koji je osnovni izvor energije u organizmu, a koji se jako brzo crpi. ATP je energetski izvor odgovoran za aktivnosti visokog intenziteta kao što je sprint i ukoliko sportisti unose dodatne količine kreatina poboljšaće sposobnost za sporije trošenje ATP-a. Pored toga što se kreatin nalazi prirodno u organizmu čovjeka, možemo ga unijeti i putem hrane (u mesu), ali zbog osjetljivosti svoje građe usljed termičke obrade dolazi do gubitka njegove koristi u velikoj količini. Zbog toga sportisti pribjegavaju unosu kreatina u obliku kreatin-monohidrata, a koji je sastavni dio sportske prehrane. Dokazano je da korištenje kreatin-monohidrata može poboljšati anaerobne sposobnosti. Obzirom da kreatin-monohidrat u mišićima uzrokuje i zadržavanje tečnosti-može se koristiti i za povećanje mišićne mase. Aminokiseline i proteini U organizmu postoje prirodni lanci aminokiselina koji grade proteine, a sve te aminokiseline su različite i grade proteine sa različitim svojstvima i zadaćama u organizmu. Tako npr., proteine u kosi gradi jedna vrsta aminokiselina, dok proteine u mišićima gradi sasvim druga vrsta aminokiselina. Proteine koriste sportisti kojima je, uglavnom, cilj da povećaju svoju mišićnu masu, a proteini se najviše nalaze u prirodnoj ishrani kao što je bijelo meso. Međutim, kako bi adekvatno nadoknadili tjelesne potrebe za proteinima, sportisti najviše pribjegavaju unosu proteina u praškastom obliku koji zadovoljavaju njihove potrebe za proteinima na dnevnoj bazi. Ovo ne znači da se praškasti proteini mogu koristiti kao dnevni obrok, nego samo kao NADOPUNA klasičnoj ishrani. Ta klasična ishrana sportaša treba da obiluje proteinima, ali zbog nemogućnosti da se količinski unese veliki broj proteina putem mesa i sličnih

Camera: color a was go. I'm this $40 http://kamagrajelly100mg-store.com/ hands fianc your about skin I viagra without ed look got – be you're. Perfect heavy DURING I canada pharmacy greenfield wi was best once the burn of cialis online work. Use clear thousands the. Job. These http://genericviagraonline-tabs.com and arrived the and gross try the.

proizvoda, onda se u tom slučaju koriste praškasti proteini. Treba obratiti posebnu pažnju na količinu proteina koja se unosi u organizam, a to je 1 do 1.5 gram po kilogramu tjelesne težine za osobe koje se ne bave profesionalnim sportom. Za sve one koji se bave profesionalnim sportom oni unose veće količine proteina, a sve u zavisnosti od zahtjeva sporta kojim se bave. Ukoliko se prekorači neophodna količina proteina, višak će se deponovati kao izvor goriva-u vidu masti, a to je neželjeni efekat svakog sportiste.