Jedno od čestih pitanja koja se tiču suštine našeg funkcionisanja vezuje se za pojam preživljavanja. Da bi živjeli i preživjeli svaku (stresnu) situaciju u kojoj se nađemo potrebna nam je energija. Naš organizam aktiviranjem raznih metaboličkih puteva iznalazi načine za dobijanje energije. Dok god smo u stanju energetskog izobilja naš organizam stvara rezerve energije koje se mogu upotrebiti po potrebi (glikogen, tjelesne i visceralne masti).

Savremenom čovjeku je čest problem kako da se oslobodi „viška“, jer je manje kretanja, a više brzo svarljive „energijom bogate“ industrijski prerađene hrane. Da, više nemamo „čovjeka lovca“ koji je mukom dolazio do svoje hrane (siromašne hidratima, a bogate proteinima i mastima), sada imamo „sjedećeg čoveka“ kome je sve dostupno, na dohvat ruke, a hrana je postala prebogata ugljenim hidratima (žitarice, bijelo brašno, šećer, slatkiši, grickalice…).

Sjedeći čovjek, čovek mislilac koji je počeo da koristi samo um i apstrakciju, a manje svoje fizičke kapacitete!

Hm, pa čekajte „čovjek lovac“ skoro da je bio lišen ugljenih hidrata? Da, i tako je živio, sa mnogo više stresa i borbe za život, tj. preživljavanje. „Čovjek lovac“ ,dakle nije gladovao, već je energiju za normalno funkcionisanje svog tijela nalazio iz alternativnih izvora energije i iz lova naravno!

čovjek lovac

Da li je gladovanje i restrikcija u unosu hidrata zapravo ista stvar? Hm, neko će reći da im je zajednički imenitelj ketogeneza? Možda ih možemo posmatrati u slijedu događaja koji opisuju našeg „čovjeka lovca“?!

Pođimo od gladovanja, gdje je našem organizmu u prvom planu da se snabdje dovoljnom količinom glukoze (dekstroze) za mozak, crvena krvna zrnca…dakle, prvi na udaru je glikogen, ali šta dalje?

Ako živite u doba Paleolita, gladujete, ratarstvo još nije zaživjelo, šta vam preostaje? Lov?

Vratimo se na gladovanje, dakle, ode glikogen, šta nam preostaje? Mišići (rezerve proteina, tj. amino kiselina za glikoneogenezu) i masti. Da, pokretačka energija koja dominira je glukoza – dakle, eto nama glikoneogeneze, ali, i glicerol iz „rezervnih triglicerida“ u masnom tkivu takođe učestvuje u stvaranju glukoze!

Ok, ali ako izgubimo previše mišića kako ćemo biti sposobni da dođemo da hrane koja bježi, otima se, nekada je potrebna velika snaga ne bi li se savladao plijen?!

Dakle, adaptacija hitno potrebna, na taj način što će se smanjiti potreba „glukozno-zavisnih tkiva“ od glukoze, i tada na scenu stupaju ketonska tijela.

Proces u kome se u jetri odvija „konverzija“ amino kiselina, tj. proteina u glukozu. Preživaljavanje (glikoneogeneza) zahtjeva dosta energije koja je veliki luksuz u ovom stanju. Jetra počinje da „razlaže“ masti za energiju, koja je potrebna za glikoneogenezu, i pri tome nastaju ketonska tijela.

Ketonska tijela su pandan glukozi u mnogim tkivima. Pođimo npr. od srčanog mišića, pa i mozga koji pored glukoze može koristiti i ketonska tijela (ograničeno).

Da, mast je savršeno gorivo, dio energije iz masti se koristi ne bi li se nesmetano odvijao proces glikoneogeneze, a dio se konvertuje u energetsku monetu ketonskih tijela. Izgleda da smo spasili naše mišiće našeg lovca?!

Vratimo se na čovjeka lovca čija je lovina bogata proteinima i mastima…

Glikoneogeneza + ketogeneza = preživljavanje!

Da li na osnovu svega izrečenog možemo reći da su low-carb i keto-pristup najbliži našoj suštini „čovjeka lovca“, gdje su hidrati bili nedostižni luksuz?

Da li nam je izobilje brzo dostupnih hidrata načinilo više štete nego li koristi? Insulinska rezistencija, gojaznost, dijabetes, kardio-vaskularne bolesti?!

Da li nama dominiraju geni „čovjeka lovca“ za koga je najprirodnija lovina – meso, a ne hljeb, kesica čipsa, sladoled koje smo „ulovili“ u najbližem marketu?

„Čovek ratar“ i „sjedeći čovjek“ su zapravo korak ka metaboličkoj deevoluciji?

Mislite o tome…Istina je tamo negdje…

Izvor: Za pansport.eu piše Slaviša Stojić, savjetnik za ishranu.