U posljednje vrijeme u trendu su sportovi adrenalina ili ako hoćete ekstremni sportovi. U tu grupu spadaju rafting, canyoning, bungy jumping, extreme fight, BMXing, snowbiking, extreme snowbording, windsurfing, trecking maraton, extreme paragliding, skateboarding, free diving, mountinbiking (po opasnim stijenama, preko kamenja, kroz pustinju i sl.), rock climbing, speed climbing, free – climbing (penjanje kroz slapove prkoseći vodenoj bujici ili po vrletnim stijenama uz gnijezda orlova) i ostali opasni sportovi za koje ne postoje granice.

Izazov kroz niz opasnosti koje dolaze u valovima rezultira obimnim lučenjem adrenalina, a to znači maksimalno uzbuđenje i rapidno trošenje energetskih rezervi. Hormon adrenalin kojeg luče nadbubrežne žlijezde ima vrlo važno i složeno biološko djelovanje, pa nema sistema u tijelu koji nije pod njegovim uticajem. On je gospodar anabolizma i metabolizma; sve od njega kreće i na njemu završava.

On ima suprotno djelovanje inzulinu; čim se razina glukoze spusti, on se luči da bi mozgu prenio poruku o skorom iscrpljivanju energetskih rezervi (kolapsu). No adrenalin je i moždani prijenosnik impulsa (neurotransmiter) koji ukazuje na opasnost. Zbog toga se luči kod stresa (naglog straha) i začas obuzima cijelo tijelo. Skok u dubinu bilo padobranom ili jumpingom izaziva obilno lučenje adrenalina. Adrenalin „opija“ pa nije nikakvo čudo da vozači Formule 1 uživaju pri brzini od 300 km/sat.

Temeljno pravilo – energenti i oporavak

U skupini ekstremnih sportova ima dakle najmanje dvadesetak disciplina koje su vrlo heterogene, ali imaju zajedničku karakteristiku – ekstremni napor i golema potreba za energijom i brzim oporavkom. To s jedne strane znači znalačko iskorištavanje glikogenskih depoa u mišićima, štednju «goriva» i s druge strane umijeće brzog oporavka.

Temeljno pravilo jest ne preskakati obroke i stalno uzimati energijske koncentrate koji moraju biti pri ruci tj. u ruksaku ili torbi. Što se tiče tekućine, ekstremni sportaš mora u njoj doslovce plivati tj. uzimati stalno, što također znači da boca s izvorskom vodom mora stalno biti na dohvatu ruke. Onome tko nije u «zoni» dakle ne koristi kao uzor zonsku prehranu, moralo bi biti jasno da kao energenti služe ugljikohidrati, pa je također više nego jasno da treba značajno povećati dnevne obroke ugljikohidrata.

Glikogenske rezerve koje se troše za vrijeme ogromnih napora kao što su primjerice pentranje uz strmu golu liticu visoku 1000 m pune se jedino ako u obrocima dominiraju ugljikohidrati što u praksi znači da u svakodnevnoj prehrani moraju biti uključeni najmanje s 60% ukupne kalorijske vrijednosti. Da bi se to postiglo, neophodno je uzimati tjesteninu, hljeb, voće, krompir, kuhano povrće, grah, pecivo i druge škrobaste namirnice stalno a posebice nakon jednog nastupa ili treninga, a osobito 2-3 dana pred drugi događaj. Ono što je „ispražnjeno“ mora se napuniti, a za taj proces je potrebno vrijeme.

Izvor: croring.com