Aktivnosti čovjeka su se oduvijek vrtile oko zadovoljenja gladi – počevši od lova, pecanja, skupljanja, uzgajanja itd. To je bilo nešto oko čega su se ljudi skupljali, za šta su se molili, na čemu su bili zahvalni, u čemu su uživali i ono što su poštovali i slavili.

Za savremena društva hrana je postala znatno dostupnija, raznovrsnija, i moramo primjetiti – na neki način manje cijenjena. Ali ne samo to, za neke je čak postala i predmet mržnje, straha, nesigurnosti i još mnogo što-šta.

Šta je hrana i čemu ona služi?

Blesavo pitanje, ali odgovor za neke možda nije toliko očigledan ili je zaboravljen, da ne kažem – pobrkan. Osim očiglednog odgovora „Da utoli glad“, tu su i druge funkcije. Ona treba da nam pruži energiju za potrebne aktivnosti, treba da nam obezbijedi gradivne materije, da hrani naše ćelije, da nas štiti od bolesti, odnosno da čuva naše zdravlje, hrani naše tijelo, ali i naša čula.

Da, treba da uživamo u hrani i da je sa zadovoljstvom jedemo! Treba da uživamo u ukusima, bojama, mirisima, teksturama i aromama. I to bez krivice!

Vjerujem da vam je ogroman šok da čujete ovako nešto od jednog trenera, ali je iskustvo pokazalo da ukoliko ne uživate u tome što radite, bilo da se radi o treningu ili ishrani, ne možete ni da istrajete; poenta je da budete srećni i zadovoljni i tokom procesa, a ne samo na cilju.

„Izbor namirnica i njihove pripreme je ogroman – hrana može biti kvalitetna, ukusna i korisna u isto vrijeme!“

Šta hrana nije?

Novi trendovi, način života i podložnost spoljnim uticajima doveli su do toga da određen broj ljudi, žena posebno, budu prijemčiviji za promjenu ideje vezane za hranu. Hrana, osim gore navedenih funkcija, može da se koristi i u neke druge svrhe. Ona može da bude posrednik između osobe i svijeta koji je okružuje. Mogu da joj se pripišu razne uloge i emocije koje hrana, na prividan način, ispunjava. To mogu da budu:

  1. Zamjena za ljubav i pažnju – usljed osjećaja usamljenosti, napuštenosti, nedostatka društva i socijalnih kontakata;
  2. Način da se smiri nervoza, anksioznost i ukloni stres – često nekontrolisano i nesvjesno unošenje hrane, posljedica uznemirujućih misli ili iščekivanja nekih događaja;
  3. Lijek za depresiju i potisnute emocije – nesposobnost suočavanja sa emocijama, osjećajem bespomoćnosti i bezizlaznosti; gušenje i ignorisanje emocija;
  4. Ispunjenje dokolice – neispunjeno i neorganizovano vrijeme, nemir i praznina;
  5. Izvor straha – posljedice unosa hrane (strah od uvećanje tjelesne težine), krivica, ili ortoreksija opterećenost zdravom hranom tj. strah od „nezdrave“ hrane itd;
  6. Strah od gubitka (samo) kontrole – kontrolišući unos hrane osoba vjeruje da može da kontroliše sebe i ono što joj se događa; često uvjerenje kod anoreksije;
  7. Nagrada ili kazna – restrikcije hrane kao pokušaj osobe da sebi nanese bol odnosno kaznu („E sad neću jesti ništa slatko x dana…“), ili vjerovanje da samo ukoliko nešto dobro uradi, zaslužuje neku „poslasticu“;
  8. Kompulsivne misli o hrani – prisilne, nametljive, ponavljajuće misli o hrani koje ometaju svakodnevno funkcionisanje; često posljedica dužeg suzdržavanja ili stavljanja zabrana na određene grupe namirnica;
  9. Izvor krivice – osoba vjeruje da nije dobra, ukoliko je jela hranu kojoj je pripisala isti epitet.

Spisak sigurno nije gotov, ali mehanizam je donekle jasan. Ono što je važno da se primjeti je da je to, ponoviću – prividan način, da se osoba suoči sa nekim drugim stvarima koji joj stvaraju određenu frustraciju. Hrana sama po sebi nema ni jedan od ovih epiteta, niti može da bude bilo kakvo rješenje ili izlaz.

   „Opterećenost hranom može da bude podjednako štetna koliko i potpuna nemarnost – jedem šta god mi padne pod nos.“

Gdje smo to pogriješili?

Podjelili smo hranu na „dobru“ i „lošu“.

Namirnica je ili na crnoj ili na bijeloj listi. Da se razumijemo, i sama često dajem preporuke svojim vježbačima vezano za izbor namirnica, ali spektar boja je mnogo širi od ovoga. Postoje odlični izbori (u smislu kvaliteta, nutrijenata i sl.), postoji širok izbor namirnica koje se uklapaju u manjoj ili većoj mjeri (ovdje je najveći broj namirnica), a naravno tu su i one „Aj nemoj k’o Boga te molim“. Ali hrana nije zla, zabranjena i ostalo. Ok?

Više vjerujemo drugima šta je dobro za nas, nego sebi.

Google sve zna, internet dijete, ljekari koji su davno prestali da se usavršavaju, televizija, filgudi, razni treneri, satanizatori hrane, nutricionisti koji često umjesto riječi „preporuka“ napišu „zabrana“… Zaboravimo da smo svi posebni, da imamo različite potrebe, ukuse, metabolizme i ciljeve. Potrebe našeg organizma često ignorišemo i slijepo pratimo nekoga ko je rekao dvije dovoljno komplikovane riječi da bi zvučao stručno. Vjerujte mi, znate o sebi mnogo više od njih. Naučite da prepoznate šta vam to tijelo traži i slušajte svoju intuiciju.

Previše razmišljanja, analiziranja, planiranja i taktiziranja.

Od tolike galame u glavi i svih onih savjeta, zaboravili smo da su dva najvažnija kriterijuma osjećaj gladi i sitosti. Ne mora da bude pet puta dnevno ukoliko za time nemate potrebu. Ne mora da bude tolika porcija, ako ste već na pola siti. Niti treba da čekate još dva sata, ako vam stomak zavija. Iskoristite dva najveća saveznika, ali nemojte ih ni brkati sa dosadom i drugim pomenutim stvarima.

Nefokusiranost na jelo i neuživanje u tome što jedemo, već motamo one trake i unutrašnje monologe.

Obrok i kalkulisanje koliko kalorija ima, pa da li bi ili ne bi smjeli, pa zašto sad, pa vrtimo neki događaj u glavi, neku raspravu koju smo imali sa nekim i tako u nedogled. U suštini jedna neprisutnost i neučestvovanje u obroku. Trudite se da sjednete za sto u miru, sa ljudima koje volite, bez televizora, telefona, kompjutera i ostalih ometajućih faktora. Jedite polako, žvaćite svaki zalogaj i budite umjereni.

A gdje leži rješenje?

Za početak, u uviđanju da postoji veza između vaših emocija i hrane. Nije lako uhvatiti momente u kojima se javljaju različite emocije, a još je teže naći njihov korjen. Različite tehnike mogu biti od pomoći, od pisanja dnevnika ishrane, zatim zapisivanja emocija i misli vezanih za hranu (kada su se javile, da li je prethodio ili slijedio neki događaj itd.), u kakvom je odnosu sa vama i tome kako vi sebe doživljavate, šta vam predstavlja. Definitivno nije lako, ali je vrijedno. Za kraj mali podsetnik…

hranaodnos

Za trcanje.rs piše Jelena Batar.